Stankovićev interview sa Mirom Furlan u želudac mi je uvalio istu onu mučninu iz devedesetih, podsjetio me da živimo u društvu u kojem su marljivi sastavljači listi za odstrel postali kreatori javnog mnijenja, koji su svoje medije, stvarane da bi mrzili i proganjali, usmjerili na kreiranje privida normalnosti. Za razliku od malog i antipatičnog Tuđmanovog carstva, Sanaderova Hrvatska (eto nam još jednog kazališnog progonitelja) fina je i europska. Izgrađena na temeljima antifašizma. I kolektivne amnezije. FAKovac Edo Popović šest mjeseci u Slobodnom tjedniku pamti kao najlijepši dio svoje karijere u novinarstvu. Robert Pauletić, zamjenik glavnog urednika te strašne tiskovine, poznati kvizoman i obiteljski čovjek, došao je u žižu interesa kada je milion kuna osvojenih pobjedom u Kviskoteci odlučio pokloniti dječjem domu u Nazorovoj. Nije jeftin taj oprost grijeha. Medijsku pažnju nije propustio iskoristiti za promociju Ilije Naletilića - jednog od vodećih ljudi stranke koju su splitski poduzetnici osnovali kako bi zavladali gradom, sve u cilju zidanja i građenja… pa je tako dobrotvor Naletilić bespravno izgradio vikendicu na Šolti, prvi red do mora. Rene Bakalović je, pak, iznad politike. Nekad je mesario tuđe sudbine, danas sa TV ekrana savjetuje Hrvate, iste one čija je prosječna plaća u prosincu 2007. iznosila 4.958 kuna, kako fini odrezak kombinirati sa vrhunskim Chardonnayom.
Na svako postavljeno pitanje vezano uz devedesete iz Mire Furlan izlaze salve nekog nezdravog smijeha koji isijava užas, a mene je sram. Sramim se za Pauletiće, Bolkoviće, Božiće, Letice, Kuljiše… Znam da je patetika neprijatelj dobrog stila, ali večeras se pitam spavaju li ti ljudi uopće? Dođu li im u san oni beatnici i hipici koji su devedesetih bili u četrdesetima, premladi da umru, a prestari da počinju ispočetka? Oni koji su vjerovali da se može popravljati onaj sustav koji je taman počeo izgrađivati svoje građansko društvo, odrasli na Praxisu i Beatlesima, čije su živote kasapili jer, eto, takva su bila vremena. Valjda su, makar i tihim izražavanjem prezira prema Tuđmanovoj ideji o etnički čistoj Hrvatskoj kojom vlada 200 obitelji, zaslužili da budu ponižavani, zastrašivani i na kraju zaboravljeni.
Danas su se horde nogometnih navijača ujedinile u Vukovaru kako bi hodajući gradom urlale “ubij Srbina”. Većina njih stari su koliko i hrvatska država, proizvod sistema u kojem se uz nečiju izmišljenu biografiju objavljuju adresa i telefonski broj, sve pod egidom prava na informaciju i slobode medija, u kojem su ovi ljudi nahvao opinion-makeri. Etičko povjerenstvo HRT-a za to vrijeme raspravlja o Denisu Latinu i Aleksandru Stankoviću koje urednica Hloverka Novak - Srzić ne želi u informativnom programu, jer problem očito nisu oni koji zločine čine i prikrivaju, nego oni koji o njima govore. Ispod EU-integracijske šminke proviruje ružno lice Hrvatske da nas podsjeti da su devedesete prošle, ali su nam i te kako za petama.
David Icke tvrdi da svijetom vladaju humanoidni reptili. Koriste se organiziranom religijom da bi zametnuli konflikte i tako zavladali ljudskom rasom. Tko zna.
Naslađujući se nad sudbinom Davora Butkovića, čije su me recenzije restorana redovito navodile na krivi put, palo mi je na pamet kako bi bilo zabavno napraviti web-servis na kojem bi posjetitelji svaki tjedan odgovarali na pitanja upućena nekoj javnoj ličnosti. Na kraju tjedna birao bi se pobjednik - onaj koji je najvjerodostojnije sfejkao interview.
Ivana Pavić je aktivistica na polju digitalnih sloboda, sociologinja, sistem administratorica i krojačica. Odnedavno blogira na bi.ttybit.es i kroji planove za budući startup.